Tamni način rada
  • Thursday, 13 June 2024

Ide li Izrael putem križara?

Ide li Izrael putem križara?

U julu 2023. dovršio sam ono što je trebalo postati četvrto izdanje – i treće ažuriranje – moje knjige, Pištolj i maslinova grana: korijeni nasilja na Bliskom istoku, povijest arapsko-izraelskog sukoba.

Zatim je došao 7. oktobar, Hamasovo ubilačko divljanje po južnom Izraelu i dramatični, potencijalno kataklizmični događaji, politički i drugi, koje je pokrenuo.

 

Bilo bi apsurdno ne unijeti ove događaje u svoje ažuriranje, ali učiniti to vrlo je problematično, pa sam odustao od toga. Mislim, međutim, da prolog i epilog prekinutog novog izdanja ostaju valjani i relevantni sami za sebe.

Evo ih, nepromijenjenih osim 13 dodatnih riječi – “i [Izrael] upravo sada radi jedan užasan posao od toga u Gazi” – u zadnjem paragrafu.

Napomena urednika: Sljedeće je napisano prije 7. oktobra 2023.

Prolog

“Hoćemo li vječno živjeti od mača?”

– Levi Eshkol, tadašnji izraelski premijer, obraćajući se proratnim članovima svoje vlade 28. maja 1967.

“Da.”

– Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, obraćajući se Odboru za vanjske poslove i obranu Knesseta 26. listopada 2015.

U kasnim 1960-ima, književni agent me je zamolio za knjigu o važnom novom razvoju u nečemu što se već smatralo jednim od najdugotrajnijih i najopasnijih sukoba na svijetu, onom između Arapa i Židova na Bliskom istoku.

Bio je to uspon palestinskog pokreta “otpora”, u obliku Fataha Yassera Arafata i mnoštva manjih takvih organizacija, čiji ostaci ostaju, u mnogo smanjenim i dekadentnim oblicima, u djelovanju do danas.

Sebe su smatrali borcima za slobodu, opredijeljenima za “povratak”, kroz “oružanu borbu”, u svoju pradomovinu, Palestinu. Izraelci su ih nazivali “teroristima” koji žele “uništiti” njihovu novorođenu državu. I zaista, “teroristi”, u većini onoga što su radili, očito su to i bili.

S jednim od najsenzacionalnijih, najvidljivijih terorističkih pothvata svih vremena, uzimanjem talaca i ubistvom 11 izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972., oni su šokirali svijet – i učvrstili gotovo univerzalno dominantnu zapadnjačku ortodoksiju: da su u ovom sukobu Izraelci bili pravednici, Palestinci i Arapi nepravedni.

Njihovo nasilje bilpo je ono iz mog podnaslova. Njegovi korijeni, međutim, leže uglavnom u nasilju druge strane.

Prepričavanje svega ovoga odvelo me od njegovih prvih slabašnih, predosjećajnih potresa u 1880-ima – preko stalno eskalirajućih sukoba između palestinskih seljaka i novopridošlih židovskih doseljenika s početka 1900-ih; divljanja među zajednicama 1920-ih; terorističke kampanje 1930-ih i 40-ih, sukobljavajući Arape protiv Židova, ali, u mnogo većem učinku, Židove protiv Arapa i britanskih mandatnih vlasti; i protjerivanje većine palestinskog stanovništva 1947.-48. – do serijskih, seizmičkih potresa četiri arapsko-izraelska rata punih razmjera u prvih 25 godina postojanja Izraela.

Prvo ažuriranje: 1976-1983

U ovom sedmogodišnjem razdoblju postignut je prvi mirovni sporazum na Bliskom istoku između Izraela i njegovog najmoćnijeg susjeda, Egipta, 1979. godine, nakon čega je uslijedila izraelska invazija na najslabiji, Liban, 1982. godine i protjerivanje iz njega Arafatovih gerilaca.

Također je vidio ono što je kasnije postalo prilično poznato na Bliskom istoku – poput Bergen-Belsena, ili Babi Yara u Evropi – kao “Sabra i Shatila”, genocidni pokolj koji je Falanga, libanska kršćanska milicija, pod kontrolom Izraela i njegove vojske, napala na žene i djecu i starije muškarce koje su odbjegli gerilci ostavili za sobom, potpuno bespomoćne, u bejrutskim izbjegličkim logorima.

Drugo ažuriranje: 1984.-2002

To je obuhvatilo prvu, nenasilnu intifadu, ili ustanak, koji su pokrenuli stanovnici Zapadne obale i Gaze pod izraelskom okupacijom, a koju je Yitzhak Rabin, koji će postati premijer 1992.-1995., naredio svojoj vojsci da uguši “ lomeći im kosti” – s liječnicima koji su bili prisutni kako bi osigurali da nije došlo do “nepovratne” štete u lomljenju.

Također je uključivalo Arafatovo vrlo javno, pokajničko obećanje da će se “odreći terorizma”, koje je prošlo neusporedivo s bilo kakvom recipročnom izraelskom sklonošću, a kamoli obećanjem, da smanji vlastito, krajnje neproporcionalno “odbrambeno” nasilje.

Osim toga, ovo razdoblje obuhvaća sporazum iz Osla, diplomatski iskorak koji je preko izraelskog povlačenja s okupiranih teritorija, treblo dovesti do konačnog rješenja sukoba kao „dvije države“.

Ali nikada nije htio niti mogao, budući da su se doseljenici okrenuli nasilju i teroru, protiv drugih Izraelaca kao i Palestinaca, da protestiraju i osujete to – jedan od njih bio je ubica Rabina, “izdajnika” Osla, a drugi američki Izraelac liječnik Baruch Goldstein, koji je mitraljirao do smrti 29 muslimanskih vjernika u Ibrahimijevoj džamiji u Hebronu. Izraelsko poštovanje prema njemu nije ustupilo ništa, u svojoj nacionalnoj širini i intenzitetu, onome što su Palestinci obično poklanjali svojim takvim teroristima i “mučenicima”.

Ovo je razdoblje također doživjelo uspon Hamasa, islamističkog suparnika sada nenasilnom Fatahu, i prvi veliki val bombaša samoubica koji su postali njegova jeziva posebnost; i izbijanje druge, nasilne intifade, koju je general Ariel Sharon, utjelovljenje ekstremnog izraelskog nasilja, htio namjerno izazvati kako bi je mogao potpuno slomiti – i u tom procesu sabotirati svaku mogućnost za mir koji Oslo je ponudio.

Treće ažuriranje: 2003.-2023

Ovaj je započeo spektakularnim “prvim” u povijesti izraelskog nasilja: natjerati druge da njime upravljaju tamo gdje se osjećao superiornim. Jer takav je bio rat u Iraku.

U tome nije sudjelovao nijedan izraelski vojnik. Ipak, umartu 2003. godine Sjedinjene Države (i njihov britanski saveznik) izvršile su invaziju i okupaciju te drevne arapske zemlje, kako bi svrgnule njen postojeći režim i uspostavile potpuno novi, navodno prijateljski nastrojen prema SAD-u, a možda i prema Izraelu, umjesto njega.

Bio je to možda dosad najneobičniji primjer povijesne, gotovo ropske podrške Washingtona Izraelu – podrške koju sami Izraelci prepoznaju kao jedan od dva ključna stupa samog postojanja, opstanka i sudbine svoje zemlje koja se još odvija u neprijateljskom okruženju Bliskog istoka. Druga je, naravno, vlastita, vrlo jaka desna ruka Izraela – središnja tema ove knjige.

Rat je bio katastrofa, u različitoj mjeri, za sve njegove sudionike. Ali ne i za Izrael, koji je uživao u ovom razbijanju tako potencijalno moćne i neprijateljske arapske države. Nije to bilo ni za Iran, tog drugog, i još strašnijeg, od njegovih “dalekih” neprijatelja. A Izrael se sada urotio, u narednim godinama, kako bi osigurao da će i SAD krenuti u rat protiv Irana, ako se ikad približi posjedovanju nuklearnog oružja koje bi dovelo u pitanje njegov vlastiti, ništa manje nezakonit i lukavo stečen, veliki arsenal.

Što se tiče ostalih, “bliskih” neprijatelja Izraela, u sljedećih 20 godina jedna od najmoćnijih vojski na svijetu naišla je na poprilične probleme suočavajući se s njima. Sastojali su se od nekolicine nedržavnih aktera, posebno palestinske skupine Hamas i libanskog Hezbollaha kojeg podržava Iran, koji su preuzeli “otpor” protiv cionističkog uljeza koji su sve arapske države, pa čak i Arafatov Fatah, do tada bile napustile.

Uz jedan prilično “veliki”, protiv Hezbollaha 2006., Izrael je vodio beskrajan niz navodno “malih” ratova protiv Gaze, uporišta Hamasa. Nazivao ih je “kositi travnjak” ili “kositi travu”, kao da je ratovanje rutinski posao koji nikada ne prestaje – a kao što, doista, samo po sebi ne može za naciju koja je, barem prema svojoj najduljoj povijesti sadašnji premijer, Netanyahu, “zauvijek će živjeti od mača”.

Oni koji to čine su – kao što aksiom kaže – spremni umrijeti zbog toga. Preteče Izraelaca iz 11. stoljeća, križari, svakako jesu. A sličnosti između tog epskog pothvata srednjovjekovnog kršćanstva i sionskog današnjeg su neizbježne; ne samo u njihovoj suštinskoj prirodi, ciljevima i sredstvima za njihovo postizanje, već i u načinima na koje su se njihovi sukobi s državama i narodima u regiji zapravo odvijali.

‘Križarska tjeskoba’

Izraelci općenito s indignacijom odbacuju optužbe, standardne u cijelom arapskom i muslimanskom svijetu, da su oni križari našeg vremena. Ali oni to u biti čine samo iz moralnih razloga: njihov cilj, povratak prognanog i progonjenog naroda u njihovu povijesnu domovinu, jednostavno ne trpi usporedbu s imperijalističkim osvajanjima srednjovjekovnih crkvenih militanata.

Iz očitih razloga, međutim, oni pokazuju vrlo poseban interes za njih, a njihova je zemlja postala značajno središte križarskih znanosti. Ono što znanstvenik David Ohana naziva “križarskom tjeskobom” ili “skrivenim traumatičnim strahom” da bi “cionistički projekt” mogao “završiti uništenjem” jednako potpunim kao i ono njihovih kršćanskih prethodnika, postalo je sastavni dio izraelske psihe – ili, barem onih koji su uopće svjesni ovih kritičnih povijesnih paralela. I, ističe, izgledi za iransku nuklearnu bombu ne pomažu u otklanjanju takvih strahova.

Nije posljednja od ovih sličnosti bila iskonska važnost, i za križare i za cioniste, ta dva ključna, gore spomenuta čimbenika: vojna snaga i podrška stranih sila.

S jedne strane, tokom njihove 192-godišnje prisutnosti u Svetoj zemlji, podrška je dolazila uglavnom u obliku naizgled neiscrpne zalihe novih križara predvođenih kraljevima, prinčevima i velikim barunima feudalne Evrope. S druge strane, to je uglavnom došlo od nagrada – obilje naoružanja, godišnja pomoć koja iznosi otprilike jednu trećinu onoga što Washington dijeli cijelom svijetu, ekstravagantno stranačka diplomatija – koju je natrpala američka supersila.

Križarima je na kraju donio pad u potonjem, a ne bilo kakav gubitak vojne moći.

Isto bi moglo biti i s Izraelcima.

Ali, ironično, i prilično za razliku od križara, upravo ovo prvo – njihovo nasilje – ono je što će, kao i bilo što drugo, dovesti do tog pada. Jer kad god, na primjer, izraelska vojska “kosi travu” u Gazi, to izaziva gađenje u cijelom svijetu prema onome od čega se ta trava uglavnom sastoji – a to nikada nisu palestinski “teroristi”, nego neborci, muškarci, žene i, prije svega , djeca, zakopana ispod srušenih domova.

A to je samo ono što povremeno šokira; mnoštvo drugih sve više dovodi u pitanje integritet i samu legitimnost židovske države.

Epilog

“Ni dlaka im s glave nećefaliti.”

Tako je govorio Chaim Weizmann, veliki državnik ranog cionizma, nakon svog diplomatskog trijumfa, Balfourove deklaracije, koju je izazvao od ratne vlade Velike Britanije u novembru 1917. Imao je na umu arapske stanovnike Palestine, na čije je područje “nacionalni dom za židovski narod” trebalo nastati bez “predrasuda” prema tim “nežidovskim zajednicama”.

I bio je “siguran”, kasnije je rekao, “da će svijet suditi o židovskoj državi prema onome što ćeoni učiniti s Arapima”.

Ali izvanredno je da u svom obraćanju na poslijeratnoj Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. nije pokušao objasniti kako bi se, tačno, to stvaranje Palestine “isto toliko židovskom koliko je Engleska Engleska” – kako je opisao cionistički projekt – uopće moglo biti postignuto, a da nikome ne fali ni vlas s glave.

Poznati i bolje kvalificirani sudionik konferencije ne bi bio impresioniran da jest; Pukovnik T. E. Lawrence, inače poznat kao Lawrence od Arabije, već je nagovijestio, nakon što je osobno upoznao Weizmanna, da je ono što zapravo želi bila “potpuno židovska Palestina” u roku od 50 godina – u koju je, potpomažući holokaust, zapravo trebao doći za samo 30 godina.

Neizbježno je, dakle, da svaka objektivna povijest cionizma teško može biti nešto drugo doli povijest vrlo velike štete koja se – slijedeći gotovo tačno tragove križara – zapravo trebala srušiti, ne samo na stanovnike Palestine, nego na druge narode i države regije.

Ali kako jest, suprotno Weizmannovim očekivanjima, svijet nije “osudio”, a kamoli kaznio, Izrael.

Iskonski grijeh

Razmotrimo prvo, najformativnije, sudbonosno i nevjerojatno križarsko djelo Izraela – njegov “iskonski grijeh”, kojem duguje svoje postojanje.

Kršćansko Kraljevstvo Jerusalema nastalo je 1099. godine na ostacima jednog od “najvećih zločina u povijesti”, masakra cjelokupnog muslimanskog i židovskog stanovništva svetog grada. Osam i pol stoljeća kasnije, 1947.-48., Izrael je rođen iz slično masovnog “zločina protiv čovječanstva”; ili, barem, da je članak međunarodnog prava koji se odnosi na to nedjelo bio operativan u to vrijeme, i da je iko imao volje pozvati se na njega, to je sigurno palestinska Nakba, ili katastrofa – etničko čišćenje i protjerivanje, putem sile , terora i mnogih zvjerstava, tih “nežidovskih zajednica” – bili bi ocijenjeni takvima.

Takve volje nije bilo, ni od strane zapadne javnosti, a još manje od strane njihovih vlada. A ponajmanje Washingtona. Jer upravo je u SAD-u prožidovsko/izraelsko raspoloženje bilo najviše, usred raširenog slavljenja ostvarenja “plemenitog sna” (kako ga je jednom nazvao Abraham Lincoln).

I ondje su političari – i novinari i akademici – riskirali krivični, ponekad i po karijeru opasan gnjev ionako užasne institucije, izraelskog lobija, ako su se previše udaljili od ove slavljeničke ortodoksije. Jedna koja je to učinila, i bila gotovo razapeta zbog toga, bila je Dorothy Thompson, možda najpoznatija i najcjenjenija američka novinarka svog vremena; nazvala je novorođenu državu “receptom za vječni rat”.

I tako je, križarski, trebalo dokazati. Viteštvo srednjovjekovnog kršćanstva provelo je 192 godine vodeći manje-više neprekidnu bitku s ovim ili onim kraljevstvom ili sultanatom arapsko-muslimanskog Bliskog istoka – tada prilično iznutra razjedinjenog i rascjepkanog kao što je danas – sve dok, izgubivši podršku Zapada, nisu završili doslovce bačeni u more.

Izraelci su u tome, na vrlo sličan način, već dobrih 75 godina, u onome što njihova službena vojna doktrina definira kao “ratovi” i “kampanje između ratova”.

Osvajanje i širenje

Za početak – i za križare i za Izraelce – takvi su ratovi uglavnom bili ratovi daljnjeg osvajanja i teritorijalnog širenja.

Tek što je Baldwin de Bouillon okrunjen za prvog kralja Jerusalema, na Božić 1100., krenuo je s proširenjem svog sićušnog kraljevstva – a ono je na kraju obuhvatilo cijelu današnju Palestinu, kao i dijelove Sirije, Jordana i Libana. . Okružio se zastrašujućim pograničnim utvrdama i poljoprivrednim vojnim naseljima, ukrasima velikih izraelskih graničnih “zidina” i njegovim kibucima za farme i borbe.

David Ben Gurion, prvi izraelski premijer, također je bio sklon ekspanziji – to je trebalo postići, kako je jednom rekao, ne “moraliziranjem” ili “propovijedima na Gori”, već “mitraljezima koji će nam trebati”.

Ali za razliku od svojih srednjovjekovnih prethodnika, nevinih u bilo kakvim sitnicama kao što su pravila i etika rata, nije mogao samo napasti i osvojiti susjednu zemlju po svojoj volji. Na kraju krajeva, on je bio “miroljubiva” nacija, koja je tek osigurala svoj vrlo kontroverzni prijem u Ujedinjene narode na temelju svečane zakletve u tom smislu.

Niti bi takav postupak bio priličan vrhunskoj moralnoj i demokratskoj državi i “svjetlosti narodima”, koju je svijetu rekao da gradi; i koju je veliki dio tog svijeta, osobito njegovi liberali i njegova ljevica, već uzeo k srcu, između ostalog, zbog svojih “nadahnutih” socijalističkih ideala i kibuca u njihovoj srži.

Ben Gurion i njegovi nasljednici žudjeli su da ih drugi napadnu. U međuvremenu, sve što su mogli učiniti bilo je čekati – ili nastojati proizvesti – prilike da prvi napadnu one druge; prilike koje bi im, što je najvažnije, omogućile da to učine pod krinkom legitimne “samoodbrane”.

Savršeni je konačno stigao u maju 1967., kada su se, kao odgovor na ismijavanje i provokacije s njegove strane, arapske vojske počele okupljati u Izraelu usred glupe i zastrašujuće galame ratoborne retorike. Na trenutak je svijet zadrhtao u korist Izraela: hoće li Izrael postati poprištem drugog holokausta 25 godina nakon prvog?

Nema šanse, naravno. Kao što je bilo predviđeno – i dugo pripremano – legendarni, jednooki general, Moshe Dayan, i drugi njegovi šegrti, odmah su se pobrinuli za to. U Šestodnevnom ratu u maju 1967. postigli su gotovo identične teritorijalne i strateške ciljeve za koje je kralju Baldwinu trebalo 20 godina prije osam stoljeća – plus osvajanje cijelog Sinaja. Oni su također ubrzali mini-Nakbu, još jedan veliki val palestinskih izbjeglica.

Ni zbog toga svijet nije sudio Izraelu. Naprotiv, podigla ga je u “miljenika Zapada”, do neslućenih visina prestiža i popularnosti.

Sudeći o cionističkom pothvatu

I s tim – opet poput križara – Izraelci su se našli pred urođeničkom populacijom, sastavljenom od onih koje nisu ubili ili protjerali, brojnom gotovo jednakom kao i njihova.

Križarski povjesničari rijetko propuštaju citirati muslimanskog putnika iz 12. stoljeća Ibn Jubayra i njegov opis muslimanske zajednice koja “oplakuje nepravdu zemljoposjednika svoje vjere i pozdravlja ponašanje svog protivnika i neprijatelja, franačkog zemljoposjednika, i je od njega navikla na pravdu”.

Jer, on je možda najvjerodostojniji sačuvani dokaz očevidaca da, koliko god bili barbarski u borbi, križari možda i nisu bili tako loši u upravljanju – ili ne, barem, u odnosu na doduše daleko od zahtjevnih običaja tog vremena.

Je li se isto, ili bolje, moglo reći za Izraelce o njihovom današnjem osvajanju i okupaciji Zapadne obale i Gaze? Objektivno govoreći, nije moglo – a ipak je uglavnom tako bilo. Jer njihova je okupacija, ustvrdili su Izraelci, bila “najdobronamjernija okupacija u povijesti”, a još uvijek zaljubljeni svijet nije bio sklon to dovoditi u pitanje.

Dakle, kada se to dogodilo, ono što bi se prikladno moglo opisati kao prva svjetska – i zaista osuđujuća – “presuda” cionističkom pothvatu koji je tako dugo i nekritički prihvatao? Jer, kao što je Weizmann predvidio, to se na kraju i dogodilo – iako nekoliko desetljeća nakon što je on to učinio.

Došlo je, sasvim prikladno, u kontekstu najkarakterističnijih obilježja sukoba, križarskih: njihovog neprestanog nasilja.

Trgovanje svojim nasiljem spram palestinskog kao jednako dobrom spram apsolutnog zla dugo je Izraelu donosilo određeni dodatni kredit u očima zapadne javnosti koja mu je već bila toliko naklonjena.

Palestinski “teroristi” jednostavno su bili “ubojiti fanatici koji su željeli ubijati Židove”; Izraelska vojska – koja se kasnije počela nazivati ”najmoralnijom na svijetu” – nadmašila je sve ostale u svojoj brizi za živote nevinih civila.

Ali tokom svoje invazije na Liban 1982., nepovratno je raskomadao tu već izandžalu tvrdnju. Kada je Sharon kao ministar obrane pustio kršćansku miliciju te zemlje, Falangu, na palestinske izbjegličke kampove Sabra i Shatila, ne samo da je dobro znao što će ona tamo učiniti, nego je također odbacio molbe američkih diplomata, koji su očito znali to zaustaviti dok se genocidni posao ne završi.

zapadnjačko razočaranje

Praktično cijeli svijet reagirao je različitim stupnjevima šoka ili suznom tugom jednog 80-godišnjeg izraelskog profesora koji je u njemu odmah razabrao kopiju Babi Jara, geta u koji su „nacisti poslali Ukrajince da masakriraju Židove”. Nigdje, rekao je dopisnik Jerusalem Posta iz Washingtona, Izrael nije sam sebi nanio veću štetu nego u SAD-u, svom izvanrednom prijatelju, savezniku i dobročinitelju.

Sabra i Shatila, te cijela vojna nesreća u Libanu – izraelskom Vijetnamu, čiji je to bio jezivi vrhunac – bila je prvi veliki putokaz koji je ukazivao na ono što će postati dug, spor proces zapadnog razočaranja svojim “lijepim Izraelom” iz prošlosti .

I to je na kraju trebalo ugroziti Izrael na isti način na koji je sličan proces u srednjovjekovnom kršćanskom svijetu jednom ugrozio – i konačno poništio – kršćansko Kraljevstvo Jerusalema.

Papinstvo, najbliže supersili svog vremena, prvo je propovijedalo sveti rat za oslobođenje Svete zemlje od nevjerničke muslimanske vlasti, a zatim je, tokom gotovo dva stoljeća, sponzoriralo ili na drugi način inspiriralo kampanju za kampanjom u tu svrhu.

Iako je, za razliku od križarskih ratova, cionizam bio autogenog podrijetla, u biti su velike sile tog vremena, prvo Britanija, a zatim SAD, omogućile njegovo usađivanje na tuđu zemlju, zajedno s kasnijim rastom, zrelošću i kontinuiranim opstankom u neprijateljsko okruženje koje su stvorili.

Same ruke bile su samo jedna stvar; druga je bila upotreba u koju ih je koristio Izrael, i za koju se, koliko god bila nezakonita u namjeri ili zločinačka u izvršenju, uvijek moglo računati da će SAD podržati ili oprostiti.

Tako je automatski, robotski, stavio svoj veto protiv bilo koje rezolucije, kojih je bilo na desetke tijekom godina, čak i blago kritičnih prema Izraelu u UN-u – samom tijelu kojemu je, gotovo jedinstveno među nacijama, zapravo zahvalio samo svoje stvaranje – a s njim, naravno, i “legitimitet” kojeg ga je, kako se sada žalilo, svijet pokušavao lišiti.

To će nedvojbeno nastaviti činiti, sa sve jačim intenzitetom. Jer svaki put kada je “najmoralnija vojska na svijetu” zakopala žene i djecu – zajedno, ponekad, sa stvarnim “teroristom” ili dvojicom – ispod domova u Gazi; svaki put kad bi vodeći političar ili rabin izrekao neku rasističku primjedbu koja oduzima dah ili ledi krv u žilama o Arapima ili Palestincima; svaki put kad bi vjerski doseljenici krenuli u “pogrom”, kampanju čupanja stabala maslina ili pokušaj spaljivanja cijelog arapskog grada, moleći se dok su to činili, pritisak je rastao.

Doista, svaki put kad bi se neki religiozni ili ultranacionalistički razbojnik popeo na al-Haram al-Sharif, Plemenito svetište, mjesto gdje se nalaze džamija Al-Aqsa i Kupola na stijeni, i izustio zapaljivu natuknicu ili dvije o uskrsnuću drevnog židovskog hrama u njihovo mjesto – svaki put kad bi se takve stvari dogodile, a svijet čuo za njih, “židovska i demokratska država” delegitimirala se još više.

Očigledno, njegovi iskreniji prijatelji počeli su ga upozoravati, nekadašnji “miljenik Zapada” riskirao je postati njegov “parija”, zajedno s onima poput svog najvećeg neprijatelja, Islamske Republike Iran.

‘Zajedničke vrijednosti’

Uz značajne iznimke, stvari su tako stajale s velikim dijelom zapadne javnosti ranih 2020-ih. To je bilo zabrinjavajuće, ali više od toga bila je mogućnost da će zapadne vlade, budući da su demokratske, sigurno, prije ili kasnije, obratiti pažnju na svoju javnost i djelovati kako bi je zadovoljile.

Za to još, istina je, nije bilo previše nagovještaja, a od onog najvažnijeg američkog gotovo nimalo. Doista, ne samo da nisu bile pod utjecajem “delegitimizacije”, uzastopne administracije zapravo su se pridružile Izraelu u njegovoj borbi protiv njega.

Još u julu 2022., i iz samog Jerusalema, američki predsjednik Joe Biden svečano je obećao da će se “boriti protiv svih napora da se … delegitimizira Izrael”, s obzirom na “zajedničke vrijednosti” dviju zemalja i njihovu “nepokolebljivu predanost demokratiji”.

Bilo je diskutabilno da se Izrael uopće može nazvati demokratijom. Prava bi demokratija normalno obuhvatala sve stanovnike teritorija koji je država činila ili – kao u ovom slučaju – na koji je polagala pravo.

Ali ni na koji se način izraelska “demokratija” nije proširila na onu veliku većinu Palestinaca, stanovnika okupiranih teritorija, nad kojima je vladao više od pola stoljeća, dok je diskriminirao manjinu njih koji su bili stanovnici užeg Izraela.

Zamislite, dakle, kakva je neugodnost i zaprepaštenje u Washingtonu morala, ili je sigurno trebala biti, kada je, samo nekoliko mjeseci nakon Bidenove Jerusalemske proklamacije, Netanyahu krenuo s programom “pravosudne reforme” koja bi dodatno potkopala tu već sumnjivu demokratiju ili uništila sve to skupa.

Istina, te navodno “zajedničke vrijednosti” nisu bile pravi, ili barem glavni, razlog bezgraničnog popuštanja Washingtona prema svojoj “omiljenoj naciji”. To su – kako je to sažeto rekla Ilhan Omar, harizmatična mlada muslimanka i kongresmenka rođena u Somaliji iz Minnesote – bili “Benjaminovom dušom”.

Omar je mislio na novčanicu od 100 dolara, na kojoj je prikazan lik Benjamina Franklina, jednog od “očeva utemeljitelja” SAD – dolari su glavna “valuta”, doslovno i figurativno govoreći, rasipani od strane lobija i njegovih superbogatih prijatelja na potčinjavanje velikih i dobrih Washingtona u ime Izraela.

Bez obzira na razlog, nije bilo velike razlike. Izvanredna stvar je bila da je, u ovom svom napadu rušenja demokratije, izraelski premijer američkom predsjedniku učinkovito oduzeo gotovo posljednje preostalo, tobože načelno opravdanje za povijesno, ali – kako to Arapi i Palestinci ne razumno vide – očito neprincipijelna, politički subjektivna pristranost u korist Izraela.

I, u svakom slučaju, bio Izrael još uvijek neka vrsta demokratije ili ne, to se sada manjevažno u odnosu na ono što je, na druge načine, također postao, ili je na putu da postane.

‘Božji ratnici’

Bila je to etnokracija, koja je odavno krenula s oblikom apartheida koji je – kao posjetitelji iz Južne Afrike, poput pokojnog nadbiskupa Desmonda Tutua, prvaka protiv apartheida, koji je nazvao “paralele s mojom vlastitom voljenom Južnom Afrikom… zaista bolno oštrim” , uvijek svjedoče – bilo jednako loše, ako ne i gore od onoga što je nekad bilo njihovo.

Postupno je poprimao atribute teokratije, s rabinima, često najzagriženijim i najreakcionarnijim profilom, koji su stjecali takav utjecaj u nacionalnim poslovima da, u očima zabrinutih sekularista, koji sada ovaj proces obično nazivaju “iranizacijom ” Izraela, počelo je izgledati kao židovska verzija carstva ajatolaha.

Bila je to država i društvo koje je držao kao taoce golema kojeg je sam stvorio, svojih vjerskih doseljenika – divljih i čudnih utjelovljenja spoja nacionalizma “krvi i tla” iz 19. stoljeća u koji su bili ogrezli njihovi sekularni prethodnici i novopodobnog, militantnog vlastitog judaističkog mesijanizma, za čije bi obuzdavanje vjerojatno bio potreban građanski rat.

I, da, u svojoj sve dubljoj religioznosti, država je zaista sve više i višes ličila na same križare, preuzimajući ih ne samo u metodi – vječni rat – već iu težnjama, s jednom posebno koja je bila primjer sličnosti iznad svih ostalih.

Za te antičke “Božje ratnike”, najviši, najsvetiji zadatak bio je spasiti Sveti grob – mjesto, kako kršćanivjeruju, Isusova raspeća, pokopa i uskrsnuća – od “onečišćenja” i zanemarivanja islama.

Slično, za neupućene, sve veći broj njihovih izraelskih nasljednika – i ne samo vjerskih – povratak na Sion neće biti potpun sve dok se Treći hram ne pojavi, uz Al-Aqsu i Kupolu na stijeni, ili umjesto njih, na ovom, trećem najsvetijem mjestu islama.

Tako će i svijet, nakon što se konačno probudi pred svim onim što je njihov štićenik učinio zemlji i narodima u regiji u tri četvrt stoljeća otkako je Weizmann prognozirao da će Izraelu za to “suditi” – hoće li ga ostaviti ili odbaciti državu, prepuštajući je svakoj sudbini koja bi je mogla izložiti?

U svjetlu modernih “vrijednosti”, SAD i Zapad bi imali mnogo jače temelje za to nego što su papinstvo i srednjovjekovno kršćanstvo nekoć imali da napuste križare.

No, što se više Izrael “delegitimizira” u očima svijeta – a od toga upravo radi veliki posao u Gazi – to postaje manje nevjerojatno, a s njime i mogućnost i scenarij iz noćne more Ohane, križara učenjaka, da će njegova sudbina sličiti sudbini samih križara. Naravno, ne stjerana u more, ali na ovaj ili onaj način strateški/vojno/diplomatski prevladana.

 

globlok.ba/TBT

Tagovi