Tamni način rada
  • Monday, 22 July 2024

EVROPA IZMEĐU RETROGRADNOG NACIONALIZMA I PRODUHOVLJENOG LIBERALIZMA

EVROPA IZMEĐU RETROGRADNOG NACIONALIZMA I PRODUHOVLJENOG LIBERALIZMA

Posljednje decenije obilježila je snažna ekspanzija globalizacije koja je obećavala nadu u bolji, humaniji, prosperitetniji, pravedniji i manje izdijeljen svijet. Nacionalizam je bio potisnut na margine političke i društvene stvarnosti. Kao paradigma globaliziranog svijeta nadu je ulijevao koncept Evrope bez granica, ujedinjene u jedinstvenu teritoriju utemeljenu na sveopćem pomirenju. Međutim, tokom proteklih nekoliko godina došlo je do ozbiljnih pomijeranja vrijednosnog sistema i određene deglobalizacije. Skeptičnost prema globalizaciji i njenoj regionalnoj paradigmi, ujedinjenoj Evropi bez granica, pothranjuje nezadovoljstvo pojavama kao što su ekonomska nejednakost, duhovna nesigurnost, te beznađe i strah od demografskih promjena. Nesigurnost koja je proizašla iz tih pojava s margina historije vratila je u središte političkog i društvenog diskursa etnički nacionalizam kao vodeći ideološki koncept. Današnju Evropu, u tom kontekstu, mogli bismo definisati kao postkulturno društvo. Ako uzmemo da kulturu čine ideje, običaji i kolektivno ponašanje određenog društva zasnovanog na duhovnim i etičkim vrijednostima, postkulturnim se može nazvati ono društvo koje upražnjava jednoobraznu i potrošenu formu kulture. Prema nekim mišljenjima, pojavi postkulturnog društva uglavnom doprinosi proces globalizacije bazirane isključivo na partikularnim materijalno-ekonomskim interesima krupnog kapitala i transnacionalnih kompanija. Pod postkulturom podrazumijevamo fluidnu i perpetualno evoluirajuću prirodu globaliziranog i umreženog društva u vremenu postmodernizma, kao pravca utemeljenog na reakciji spram i na kritici modernizma, koji karakteriziraju samosvijest i ironija, odnosno pretpostavka da iza svake tvrdnje, djela ili čina, iako su prezentirani pojednostavljeno i direktno, bilo iskreno ili licemjerno, uvijek postoji neko drugo metatekstulano i suptilnije značenje.

Dakle, ovaj pravac nameće očekivanje da u svemu postoji skriveno značenje. U takvom ambijentu kultura se pretvara u postkulturu, gdje više uopće nije bitno da li se nešto čini istinitim, impresivnim, inteligentnim ili mudrim. Neophodno je da sve nabrojano, nakon što bude dekonstruisano, izgleda prirodno, a ne tendenciozno. Spomenuti trend potaknuo je jačanje lokalnih identiteta i historijskog kulturnog sjećanja. Umjesto da prihvate i jačaju pluralizam društva, određene zemlje i grupacije u njima prigrlile su partikularne identitete kao ekskluzivni marker raspoznavanja i političkog djelovanja. Prisutni strahovi stimulisani su od raznih centara moći i demagoga. Tako je u Evropi i Americi sve izraženiji strah da bi bijeli narodi uskoro mogli postati marginalizirane manjine u vlastitim zemljama. Upravo su na ovom sentimentu kapitalizirali nosioci dominirajuće naracije aktualne američke politike i najglasniji predvodnici nacionalističke desnice u Evropi. Podrška vrijednostima prosvjetiteljske Evrope doživjela je ozbiljnu eroziju. U Evropi se već neko vrijeme formira velika alijansa desničarskih nacionalističkih partija koje su na proteklim izborima za Evropski parlament dobile znatnu podršku. Ove retrogradne snage ističu kako su ogorčene politikom identiteta, pretvarajući se da su baš oni, rasistički orijentisani bijelci, jedini pravi predstavnici svojih zemalja. Nažalost, ovaj nacionalistički diskurs sve više dobija podršku čak i u intelektualnim krugovima, kako na tradicionalnoj desnici tako i na ekstremnoj ultra ljevici. Filozofi poput Francisa Fukuyame, koji su zagovarali multikulturalizam i međunarodnu saradnju u okviru liberalnog evro-američkog projekta, danas su postali predmet ismijavanja evropske i američke nacionalističke desnice i optuženi da su zarobljenici elitističke liberalne fantazije. Nasuprot njima, konzervativni filozofi i teoretičari na Zapadu, poput britanskog teoretičara Johna Greya, već duže vrijeme kritikuju liberalni, globalizacijski i multikulturalni model, nazivajući ga hiperliberalizmom.

Rastući rasizam, nativizam, ksenofobija, antisemitizam, islamofobija i opća mržnja prema uspostavljenim univerzalnim vrijednostima na Zapadu postaju sve rašireniji. Štaviše, kritičari evropskog modela navode da je isti pokušajem nametanja transnacionalne vlade evropskim narodima najviše odgovoran za pojavu ekstremnog nacionalizma i ksenofobije raznih vrsta. O rastu fenomena neliberalne demokratije davno je pisao američki muslimanski teoretičar Farid Zakariya. Krv i religija, a ne politika i tolerancija, definisali su osnove države u vrijeme velikih ratova i uspona etničkog nacionalizma u prošlosti. Etničko čišćenje i genocid paradigma su pomračenosti uma zaokupljenog stvaranjem država na bazi rase, nacije, vjere ili ekskluzivne ideologije. Nažalost, postratna Evropa, kroz proces integracija, nije u potpunosti uspjela realizirati vrijednosti multietničkog društva. Uslijed tog velikog promašaja došlo je do revivalizma duhova ultranacionalizma koji se danas sve više manifestuju izbornim uspjesima ultradesničarskih političkih projekata diljem Evrope. U tom smislu, liberalna, inkluzivna i tolerantna politika prema migrantskoj populaciji koja, na primjer, karakterizira vladajuću politiku Njemačke, može se smatrati jednom od posljednjih manifestacija prave državničke i humane politike u Evropi. Zapadna Evropa bila je na dobrom putu da marginalizira štetne oblike etničkog nacionalizma i njegove najekstremnije forme i manifestacije te evropska društva ustroji na principima neutralne, sekularne i civilne države kao zajednice građana različitih vjera, kultura i svjetonazora. Rasa, boja kože, religija i druge individualne i kolektivne partikularne osobenosti trebaju egzistirati kao harmonični dio evropske države i biti njegovani. Evropa je propustila priliku da pluralizam i multikulturalnost svojih društava pretvori u vlastitu snagu i prednost.

Danas smo svjedoci da dijelovi Evrope, poput Skandinavije koja se decenijama dičila modelom socijalno osjetljive i prosperitetne države blagostanja, postaju plijenom najretrogradnijih ideja etničkog nacionalizma koji se pothranjuje historijskim iskustvima fašizma i mitskim sjećanjima na poslijeratni period, pedesetih godina, kada se rijetko mogla vidjeti druga rasa u Švedskoj, Danskoj ili Norveškoj. Socijalna država blagostanja došla je pod kontrolu nacionalističkih oligarhija. Očito je da je ne samo Evropa nego i svijet u cjelini uveliko zagazio u glib, kako to neki teoretičari nazivaju, “demokratske recesije” koja prijeti da dosegne nivo depresije. Rast etničkog nacionalizma koji karakterizira polaganje prava na ekskluzivitet vlasti i moći bijele rase i animozitet prema svim drugim narodima, religijama i kulturama, mogla bi imati kobne posljedice po mir i stabilnost u bliskoj i daljoj budućnosti ako se ovom fenomenu ne pristupi ozbiljno, trezveno i hitno. To se ne može postići reafirmacijom prevaziđenog evropskog liberalnog modela baziranog na agresivnom sekularizmu i odricanju od vrijednosti koje su zasnovane na univerzalnim duhovnim i etičkim principima monoteističkih vjera. Liberalizam na kojem počivaju zapadna društva prihvaćen je kao filozofski okvir u traganju za modelom zajedničkog opstanka i suživota u vrijeme vjerskih i sektaških trvenja i ratova u XVI stoljeću. Liberalizam je stoga prihvaćen kao modus vivendi i okvir za tolerantno društvo u pluralnom svijetu ideja, religija i drugih vrijednosti. Međutim, ovaj oblik liberalizma nadživio je svoju svrhu i ne može se nametati kao jedini važeći model društva u današnjem svijetu koji je suočen sa novim izazovima. Ako liberalizam želi ostati relevantan u budućnosti, potrebno je da se odrekne traganja za racionalnim konsenzusom o tome šta predstavlja najbolji način života. Uslijed masovnih migracija stanovništva, novih tehnologija i različitih kulturoloških prožimanja, danas sva postojeća društva sadrže više načina življenja, a ne jedan ekskluzivni model koji predviđa sekularni liberalizam, a posebno neoliberalizam.

Ono što moderna društva čini karakterističnim jeste antagonistički odnos prema svakom obliku hijerarhije vrijednosti. Pored toga, slabost modernog društva je u tome što teško prihvata različitosti i želi nametnuti uniformni način života. Evropi je danas više nego ikada potreban novi društveni dogovor koji bi predstavljao model koegzistencije prilagođen zahtjevima pluralnog društva. Radi se o pluralnosti koja bi bila bliža konceptima etičkih vrijednosti koje priznaju etičke i moralne vrijednosti sa potrebnom dozom kritičnosti prema etičkoj skeptičnosti, subjektivnosti i relativnosti. U društvu u kom egzistira više načina života, prirodno je da se baštine različita poimanja o tome šta predstavlja istinu i pravdu i bira vlastiti način življenja bez da se individua u tome ometa. Evropi, koja je već odavno zakoračila u postkulturnu fazu, potreban je novi pristup definisanja društva, slobode, demokratije, ljudskih prava i vrijednosti, koje treba graditi na temeljima univerzalnih principa koje je jedino moguće crpiti iz autentičnih izvora, vjere u Boga, poštivanja tradicije i zajedničkih vrijednosti koje dijele sve velike religijske tradicije. Insistiranje na ultra sekularizmu i agresivnom liberalizmu, kao što je bilo do sada, još više će produbiti jaz među narodima i državama i gurnuti ih u ambis ekstremnog etničkog nacionalizma i šovinizma. Potrebno je pronaći ravnotežu između vrijednosti liberalne demokratije i prirodnog nastojanja i stremljenja svakog čovjeka za vlastitim duhovnim ispunjenjem i osjećanjem pripadnosti autentičnim vrijednostima – svojoj vjeri, kulturi, običajima i identitetu. Evropi je potreban novi pravni i društveni okvir koji će biti dovoljno širok da prihvati multiplicitet različitih identiteta i vrijednosti koje će objedinjavati zajednička pripadnost univerzalnim vrednotama civilnog društva u slobodi, pravdi, ljudskim pravima, prosperitetu i duhovnom, a ne samo materijalnom zadovoljstvu i hedonizmu.

U protivnom, ako se to ne desi, Evropa, ali i ostatak svijeta nastavit će da srlja u propast i postupni nestanak. Teško je povjerovati da se, u današnjoj “emancipiranoj i kulturnoj” Evropi koja se diči svojom racionalnošću, vladavinom prava i demokratskom tradicijom, na scenu vraća najretrogradnija verzija etničkog nacionalizma čija je osnovna odlika glorificiranje sopstvene rase ili nacije i ksenofobični odnos spram drugačijeg. Radi se o novom obliku nacionalizma koji u manifestacionoj formi personificiraju predvodnici nacionalističke desnice i drugi politički oportunisti, koji pod plaštom demokratije i borbe protiv političke korektnosti i otpora etabliranom liberalnom establišmentu populističkim metodama pripremaju građane evropskih zemalja da svojevrsnu neofašističku ideologiju, koju njeni protagonisti na ekstremnoj desnici i ljevici nastoje uskrsnuti, prihvate kao normalnu. Filozof liberalizma, Isaiah Berlin, očito je bio u pravu kada je insistirao da se uopće ne radi o povratku nacionalizma, s obzirom da nacionalizam nikada nije u potpunosti nestao sa političke scene Evrope. Nacionalizam je svo vrijeme tavorio na marginama društva, ali donedavno nije znatnije utjecao na oblikovanje društvene svijesti i politike na Zapadu. Alarmantno je da se nacionalizam počeo ponovo pomjerati ka središtu političkog diskursa. Ideologije i politike koje su ranije dolazile sa margina ekstremne desnice i ljevice u novije vrijeme implementiraju čak i umjerene stranke centra. Nacionalistička retorika, koja je bila rezervisana samo za ekstremne partije, danas se zdušno brani i u redovima većinskih centrističkih političkih evropskih opcija poput pojedinih socijaldemokratskih i narodnjačkih partija. Usvajanje ideologije etničkog nacionalizma od nekih socijaldemokratskih partija primjećuje se u ksenofobičnom odnosu politike prema najugroženijim slojevima stanovnika, migrantima, vjerskim i dugim manjinama, posebno muslimanima i Jevrejima. Nebitno je da li su desničarske stranke uopće u parlamentima ili ne, njihovi programi su već tamo, jer su ih usvojili i provode ih njihovi socijaldemokratski oponenti.

Analogno tome, i u Americi se može primijetiti promoviranje rasističkog oblika nacionalizma koji se prisutan u portretiranju Meksikanaca silovateljima, a muslimana teroristima. Islam i Zapad prožimaju se više od 1400 godina. Zapadni svijet je, zapravo, izrastao i razvio se u sjenci islama, a potom, nakon renesanse, dolazi do dramatične zamjene uloga. Zapad se okreće osvajanjima i kasnije uspijeva nadvladati i podčiniti druge kulture i civilizacije, uključujući i muslimanski svijet. Čovječanstvo se danas suočava sa multidimenzionalnom krizom koja prijeti njegovom uništenju, od demografske ekspanzije, finansijske, socijalne i političke nestabilnosti, neuravnotežene eksploatacije prirodnih resursa, nekontrolisane pohlepe. Prijetnje od upotrebe nuklearnog oružja i klimatskih promjena nadvile su se nad čovječanstvom poput tamnog oblaka. Uporedo s tim, svijet je suočen sa opasnom eskalacijom i polarizacijom između muslimanskog i zapadnog svijeta. Ravnoteža između spiritualnih i etičkih vrijednosti s jedne strane i materijalnog progresa s druge strane poremećena je, a bez nje je nemoguće ostvariti blagostanje čovječanstva. Uglavnom je tačno da su se vladajuće elite otuđile od svojih naroda, ali bi bilo pogrešno tvrditi da univerzalne vrijednosti, poput multikulturalnosti, više nisu održive. Nije tačno da su jedina moguća alternativa liberalnoj demokratiji i slobodi, multikulturalnosti i toleranciji, opasne supremacijske ideje nacionalizma i populističke ideologije, iako su sve one uznemirujuće i prijeteće, te predstavljaju ozbiljan izazov univerzalnim vrijednostima ljudske slobode, etike, pravde i suživota. Evropa bi morala redefinirati svoje vrijednosti koje će izbjeći zamku bilo kojeg ...izma i reafirmirati univerzalne vrijednosti zasnovane na izvorima nebeskih religija koje garantuju stvarnu slobodu, pravdu i suživot u miru, ravnoteži duhovnih i materijalnih vrijednosti i blagostanju.

Iako je liberalna demokratija u najširem smislu bila optimalan okvir u kojem spomenute vrijednosti mogu koegzistirati, neophodno je pristupiti fundamentalnom preoblikovanju ideje slobodnog društva. Liberalno evropsko društvo koje poznajemo do danas ne smije se dogmatski nametati kao utopijski projekt koji je moguće u potpunosti realizirati jednom za sva vremena. Liberalno društvo se mora redefinirati i obogatiti vrijednostima koje jedino mogu ponuditi nebeske vjere. Drugim riječima, Evropi je potrebna nova renesansa iz materijalističkog paganstva u produhovljeni liberalizam. Evropa bi se morala uhvatiti u koštac sa ekstremističkim snagama samodestrukcije, koje su dovele do dva svjetska rata u prošlom stoljeću. Izlišno je i licemjerno govoriti o evropskim vrijednostima kada znamo da je najbolji način poučavanja pokazivanje vlastitim primjerom. Evropa danas svijetu nudi loš primjer. Evropski preporod ne smije biti ponavljanje grešaka iz prošlosti već fokusiranje na vrijednostima koje su Evropu učinile uspješnom i privlačnom. Preduvjet da bi se to desilo je otvorenost uma i prihvatanje i integriranje drugačijih kultura te generisanje novih ideja za Evropsku uniju kako bi ona bila prihvatljiva za 21. stoljeće. Posljednje što Evropi danas treba jesu destruktivne nacionalističke ideologije 20. stoljeća. Ono što danas naziremo u Evropi upravo podsjeća na mračne ideje bliske prošlosti. Simptomi ovih pojava na političkoj i kulturnoj sceni sve su učestaliji. Nedavna dodjela Nobelove nagrade za književnost austrijskom književniku Peteru Handkeu upravo se može posmatrati kroz prizmu inflacije univerzalnih duhovnih i kulturnih vrijednosti čovječanstva koje je Evropa baštinila kroz svoju noviju povijest. Osim toga, to predstavlja nimalo častan čin kojim su Švedska kraljevska akademija i Nobelov komitet povrijedili najdublja osjećanja žrtava, s obzirom na očigledno Handkeovo negiranje genocida u Srebrenici.

Zbog njegovih neskrivenih simpatija prema zločinačkom režimu Slobodana Miloševića, čijoj je sahrani Handke prisustvovao i čiji režim je podržavao i veličao, trebalo je shvatiti da je riječ o nehumanom protagonisti ratnih zločina i njihovih počinitelja, a nipošto umjetniku čiji lik i djelo treba nagraditi najprestižnijom nagradom za književnost. Ličnost sa takvim osobinama, čak i da je njeno književno djelo zanimljivo ili vrijedno, iako nije, naročito ono nastajalo krajem osamdesetih godina i nakon njih, ni pod kojim uvjetima ne bi se smjela hrabriti i veličati kao nosilac moralnih vertikala i najviših duhovnih i intelektualnih vrijednosti savremenog društva, već ignorisati, osuditi ili relegirati za historijski stub srama. Uostalom, to je bio jedan od razloga da mu se 2006. godine nepromišljeno dodijeli, pa oduzme nagrada Heinrich Heine njemačkog grada Dizeldorfa, što je, kako stvari stoje, bila samo neka vrsta probe ili pripreme evropskog društva da vrijednosne sudove koje Handke predstavlja, na koncu, valorizira ovogodišnjom dodjelom Nobelove nagrade. Dodjelom ovog najprestižnijeg priznanja jednom umjetnički i duhovno marginalnom autoru, Nobelov komitet demonstrirao je ne samo nedostatak obzira, pristojnosti i suosjećanja prema žrtvama genocida, već također i visok stepen arogancije i prezira prema humanističkim vrijednostima, potvrđujući neskrivenu želju da anahronu ideju nacionalizma, koja se sve više nameće novim trendom u suprotnosti sa univerzalnim ljudskim vrijednostima slobode, pravde i suosjećanja prema drugima, vrati u središte humanističkog diskursa kao legitimnu. Očito je riječ o još jednom u nizu moralnih i kulturnih posrnuća evropske intelektulne i kulturne elite koja dodjelom spomenute nagrade neuspješno nastoji zamagliti jasnu granicu između istine i pravde, svjetla i tame, dobra i zla, iskrenosti i zlobe, te abolirati zločine protiv čovječnosti, ignorišući bespomoćne žrtve koje pripadaju jednom od najmiroljubivijih naroda Evrope.

Ovakav moralni sunovrat ne bi bio moguć da u Evropi nije došlo do obnove retrogradnih vrijednosti nacionalizma, šovinizma i islamofobije, koje su se sa margina uvukle i u Švedsku kraljevsku akademiju nauka i Nobelov komitet. Mogao bi to biti prijeteći signal konstruktivnim snagama Evrope koje se zalažu da Bosna treba da se pridruži zajednici evropskih naroda da ne požuruju sa njenim integracijama, jer bi to moglo dodatno uzdrmati neonacionalistički diskurs Evrope. Agresivni sekularizam, odsustvo Boga kao izvora morala u društvu, nespremnost da se objektivno i iskreno shvate islam i muslimani i pravi uzroci migrantske krize, Evropu vode u bezdan, nove podjele i mogući haos. Pravi uzrok evropske dekadence u kulturi zapravo je kriza morala i duhovnosti kao oslonca, a sistem obrazovanja umjesto da je fokusiran na traganje za istinom pretvoren je u borbu neograničene slobode i određenih prava koja su usmjerena protiv čovjeka i njegovih suštinskih vrijednosti. Institucija tradicionalnog braka i porodice nestaje, a prioritet se daje neutralnosti polova, istopolnih brakova, muškarci postaju žene, žene postaju muškarci, očevi postaju majke i obrnuto. Vrijednosni sistem se gubi, zlo i dobro kao univerzalne kategorije nekada prepoznatljive danas su gotovo iščezle, a grijeh i pravičnost se više jasno ne prepoznaju ili su podjednako prihvatljivi. Upravo u kontekstu ovakve iskrivljene evropske stvarnosti jedna od najpoznatijih institucija za valorizaciju naučnog, humanog i kulturnog dostignuća najistaknutijih članova misleće ljudske zajednice pala je pod utjecaj i postala talac najprizemnijih ideologija, poriva i anticivilizacijskih izljeva mržnje i prezira prema ljudskim žrtvama zbog toga što su one drugačije od nas. Peter Handke je samo još jedan od simptoma postkulturne pustoši Evrope koja poput naglo osiromašene dame iz prepunog garderobera davno istrošene odjeće bira haljinu u lažnoj nadi da će ponovo zablistati kao nekada. Handkeova glorifikacija u Srbiji, posebno u nacionalističkim krugovima i medijima, opasna je tendencija koja zavarava srbijanske građane poput anestezije koja pruža lažne nade njihovim nacionalistima da bi koncept rigidnog etničkog nacionalizma mogao ponovo postati preovladavajući trend u Evropi i potvrda uvjerenju da se isključivost, etnički ekskluzivizam, zločini i genocidi na kraju, ipak, isplate.

Robovanje tom načinu razmišljanja, koji karakterizira određeni broj srpskih intelektualca i političara, koji nisu našli za shodno ili smogli snage da pronađu put prema katarzi za pogreške počinjene u prethodnim ratovima, mogle bi rezultirati daljim propadanjem Srbije i njene nekadašnje demokratske tradicije i pluralizma čiji revivalizam je jedina garancija njenom opstanku i punoj integraciji u porodicu evropskih i svjetskih civilizacija i država. Da je Handke samo nadogradnja i korak dalje u tendencijama razbaštinjenja univerzalnih vrijednosti jedinstva različitosti kojima se Evropa pokušavala izdići iz moralnog posrnuća nakon Drugog svjetskog rata svjedoči slučaj norveškog pisca i naciste Knuta Hamsuna koga je 2009. godine ova skandinavska zemlja, nakon skoro sedam decenija progonstva iz zvaničnih sistema, iznova izdigla na pijedestal svojih najznačajnijih vrijednosti, slaveći stopedesetogodišnjicu njegovog rođenja nizom različitih institucionalnih događaja, pa čak otvorenjem i posebnog Hamsunovog muzeja, u čemu je velikodušno učestvovala i kraljevska porodica. Da podsjetimo, Knut Hamsun je norveški pisac koji je 1920. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, ali isto tako i nepopravljivi germanofil i ideološki fašista do te mjere da je u Prvom svjetskom ratu podržavao Njemačku, Norveški fašistički pokret tridesetih godina, te njemački nacizam u Drugom svjetskom ratu, pa čak i okupaciju vlastite države. Prijateljevao je sa Hitlerom i Gebelsom, kome je 1943. godine poslao na poklon svoju Nobelovu medalju uz poruku da ne poznaje nikog ko je tako neumorno i predano godinama pisao i govorio zarad Evrope i čovječanstva na tako idealističan način kao njemački ministar propagande, a nakon Hitlerovog samoubistva vjerovatno je jedan od rijetkih intelektualca koji se usudio napisati nekrolog u kome ga veliča kao velikog ratnika za dobrobit čovječanstva i proroka pravde.

Istina je da nije Hamsun jedini svjetski pisac koji je veličao ili učestvovao u izgradnji nacističke ideologije. Bilo je dosta intelektualaca, a među njima i književnika, koji su se na neki način stavili na raspolaganje nacističkim režimima. Kao primjer možemo izdvojiti Britanca Pelhama Grenvillea Wodehousea i Amerikanca Ezru Pounda. Međutim, Hamsun je jedini koji se nikada nije pokajao niti odrekao nacističke ideologije, a zbog starosti niti osuđen na bilo kakvu zatvorsku kaznu izuzev konfiskacije imovine. Za razliku od Wodehousea, koji se zbog iznuđene kolaboracije s nacistima više nikada nije vratio u Englesku, kao i Pounda, koji je uhapšen od strane američke vojske, procesuiran i osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu koju je odslužio u psihijatrijskoj ustanovi, nakon koje odlazi u Italiju gdje ostaje do kraja života, Hamsun u 21. vijeku doživljava reafirmaciju i počasti u norveškom društvu, koje licemjerno to pokušava opravdati činjenicom da se mora razdvojiti Hamsunovo djelo od njegovog političkog angažmana, insistirajući da oni promoviraju njegov književni genij, a istovremeno osuđuju nacističko djelovanje, da je takav odnos u duhu najbolje evropske demokratije i tolerancije. Tu takozvanu norvešku “hamsunovsku traumu” raskrinakao je Baruch Tenembaum, utemeljitelj IRWF i jedan od najvećih boraca za zaštitu ljudskih prava 20. stoljeća, rekavši: “Hamsun je bio sjajan pisac, pa šta? Šta je važnije – umjetnost ili vlastiti integritet? Slično tome bi bilo da je neko kazao da trebamo slaviti Hitlera jer je bio dobar slikar.” Ako uporedimo slučajeve Hamsuna i Handkea može nam biti i jasnija odluka Nobelovog komiteta pri dodjeli nagrade za književnost za 2019. godinu. Handke je, kao i Hamsun, podržavao fašističku ideologiju, prijateljevao sa Miloševićem i susretao se sa Radovanom Karadžićem, opravdavao metode zločina i genocida na sličan način, nema grižu savjesti zbog toga, nije se pokajao niti planira da to učini. Da li će svoju Nobelovu medalju poslati Karadžiću u nekoj od zatvorskih jedinica, vrijeme će pokazati, ali da jeste odao počast Miloševiću nakon smrti nepobitna je činjenica.

Sve nam ovo govori da je nakon oživljenja duha Knuta Hamsuna bilo za očekivati da Nobelov komitet dodijeli nagradu baš Handkeu, jer se time upotpunjuje slika redefiniranja sistema vrijednosti na kojima Evropa počiva, oživljava stvarnost koju već duže vrijeme najavljuje teorija destrukcije i kreiranje ambijenta dominacije etničkog nacionalizma kao dominante u ponovnom oblikovanju globalizma. Autodestrukcija Nobelovog komiteta, kao nekada mjerodavne i kredibilne institucije za odavanje zaslužnog priznanja u više umjetničkih, naučnih i humanih oblasti, bila je očigledna i prije nonsensa sa Handkeom. Možda je najplastičniji primjer ove tvrdnje dodjela nagrade za književnost 2016. godine nekome ko uopće nije književnik, američkom kantautoru Bobu Dilanu, uz obrazloženje da je laureat zaslužan za “stvaranje novih poetskih izraza u velikoj tradiciji američkog pjesništva” i koji je, prema mišljenju žirija, “divan uzor koji sebe više od pedeset godina mijenja i usavršava”. Uzgred rečeno, ne zna se ko je u ovoj sagi više degradiran, Komitet ili Dilan, jer je, nakon prvotnog nejavljanja i, na neki način, odbijanja da primi nagradu, Dilan istu preuzeo usputno tokom turneje i koncerta u Štokholmu, u hotelu bez javno obznanjene ceremonije i glamura, da bi kasnije poslao uslovni govor za novčani dio nagrade u kome plagira dijelove o Melvilovom romanu “Mobi Dik” sa plagijatorskog sajta namijenjenog lijenim učenicima koji lektiru uopće i ne čitaju, već se koriste recidivima tuđih čitanja i percepcija. Dakle, Komitet je srozao književnost kao vrhunsku umjetnost riječi i duha dodjeljujući nagradu za istu nekom ko ne pripada tom svijetu, dajući mu epitet kreatora novih poetika i uzora, da bi višestruko bio ponižen od svog “laureata” kroz nipodaštavanje same institucije Nobelove nagrade i najprimitivnije plagiranje u povijesti literature. No, to nisu i jedina poniženja koja u posljednjim godinama prate ovu instituciju. Sjetimo se afere oko seksualnog skandala, ucjena, curenja informacija i gubitka povjerljivosti uslijed čega ovo priznanje nije nikom dodijeljeno 2018. godine, a veći broj članova Komiteta je pod pritiskom ili samovoljno podnio ostavke u ovom tijelu.

Koliko je posljednjih pedeset godina srozana evropska i svjetska elita, pa i sam Nobelov komitet kao jedan od simbola težnji i ideoloških kretanja zapadnog svijeta, najbolje oslikava slučaj Boba Dilana u usporedbi sa Žan Pol Sartrom koji je 1964. godine, kao jedan od angažiranih pisaca i mislilaca koji su obilježili drugu polovicu dvadesetog stoljeća, odbio primiti ovo priznanje, smatrajući da pisac sebi ne smije dozvoliti pretvaranje u instituciju, to jest ukoliko izgubi svoju individualnost i slobodu misli prestaje biti mislilac, prestaje biti pisac i pretvara se u instrument neke institucije ili sistema koji ga može upotrijebiti podjednako u dobre ili loše svrhe, kolektivno uzdignuće ili posrnuće, a istinska elita to sebi ne smije dozvoliti. Dok su svijet i Evropa imali takvu angažiranu elitu, makar ona nekada bila i u krivu, kao i sam Sartr u nekim svojim ideološkim stavovima, izgrađivali su progresivnu i obećavajuću stvarnost snažne artikulacije i dominacije misli, a danas, nažalost, kada se gubi individualnost i sve postaje hibridna stvarnost inflativnosti i besmisla, onda ne čudi ni što estetika ružnog biva prevaziđena i nadograđena estetikom genocida i zločina, ili makar njegovog veličanja, kao novog principa u egzistencijalnom posrnuću savremenog svijeta, čemu i služi slučaj Handke, u čemu se i valorizacija književnosti pretvara u vlastitu suprotnost, umjesto podupiranja i promocije iskonskih književnih vrijednosti promoviraju se trećerazredne, trivijalne i beznačajne knjige i pisci. Književnost kao umjetnost riječi svoje najveće i najznačajnije dosege doživjela je upravo na onim postulatima koji su vrjednovali estetiku lijepog, estetiku ljepote koja, kao takva, proizilazi iz duhovnosti čiji je osnov u vjeri. I u formativnom, i tematsko-motivskom, i strukturalnom i suštinskom smislu sva iskonska književna dostignuća u povijesti ljudske civilizacije proističu iz svetih Knjiga i njihovih učenja, bez obzira o kojoj vjeri se radilo, od antike do danas. I najveći svjetski autori napajali su se iz tih izvora i njihovim mjerilima cijenili svoja djela težeći da vlastitom erudicijom dosegnu ideal savršenstva u skladu misli, ideje, stila i načina individualnog poimanja lično ili indirektno proživljenih iskustava stavljajući ih na sud čitalačke javnosti.

Što su dublje uspijevali da zahvate iz dubine duhovnog to su njihova dostignuća kvalitetnija. Zamislite jednog Dostojevskog, Tolstoja, Igoa, Mana, Getea, Šekspira ili bilo kog klasika bez te sveprisutne duhovnosti u njihovim djelima i ta njihova djela bez duhovnosti, a onda pokušajte zamisliti i svjetsku književnost bez njih – šta bi od svega ostalo, na čemu bi se baziralo savremeno ljudsko pamćenje? Vjerovatno na ogrizinama olupina estetike ružnog, destruktivnog, stradanja, katastrofa, ratova, zločina i genocida, memorije zla i amoralnosti, što dovodi do životne besciljnosti i beznađa, proizvodi tjeskobu i depresiju, što na koncu dovodi do autodestrukcije i suicida. Nije li to stranputica kojom koračaju članovi Nobelovog komiteta kao najizrazitiji predstavnici institucionalizirane intelektualne elite prilikom dodjela nagrade za književnost posljednjih godina, prateći tako iste one vrijednosti koje su s margina u centar premetnule etnički nacionalizam legalizujući tako ovaploćenje utvara iz tamnog dijela prošlosti čovječanstva, naročito onog čije nam je sjećanje još svježe, u raznim oblicima nacizma i fašizma. Zato se Evropa i cijeli svijet moraju trgnuti iz ove posrnulosti prije nego simptomi postanu ozbiljno oboljenje malignog karaktera. Jedini lijek jeste povratak izvornim vrijednostima i duhovnosti koja stvara sigurnost u prsima i predstavlja povratak na put nade da će mir, suživot, tolerancija i ljubav među ljudima nadvladati strepnje i tamu koja se nadvila nad ljudskom civilizacijom. A književnost je jedna od mjera stanja našeg duha. Ne možemo utjecati da estetika ružnog ne postoji, ali možemo da ne dobije institucionalnu poziciju i dominaciju. Zato s punom sviješću i odgovornošću odbacujemo sve ono što ova i ovakva Nobelova nagrada predstavlja, a naročito vrijednosti koje promovira. Jasno je da ovo raspuće Evrope prema budućnosti ima duboke korijene u spornosti percepcije pojma sloboda lišenog nužnosti prisustva principa sa stožernom ulogom u slojevitom značenju slobode kao temeljne vrijednosti vertikale ljudskosti kojom se čovjek kao nosilac slobode štiti od negativnih refleksija slobode bez granica.

Shvatanje da su pravo i sloboda jednog čovjeka ograničeni isključivo slobodom i pravom drugoga ne garantuje da će sama sloboda služiti uzvišenoj vertikali nespornih ljudskih vrijednosti. Poimanje slobode, a posebno njenog unaprjeđenja, ukidanjem postojećih granica uspostavljenih od strane svetih Knjiga, najavljuje svojevrsnu slijepu ulicu razvoja slobode jer, nakon ukidanja tih granica, dolazi se do kraja poslije čega slijedi jedino potpuna propast. Nakon rušenja prirodnog i etičkog principa muško-ženskih odnosa, verifikacijom i afirmacijom istopolnih seksualnih relacija, pravdajući se slobodom izbora punoljetnih osoba, preostaje samo još rušenje principa svetosti najuže krvne srodnosti mogućom legalizacijom incesta, nakon čega ljudska vrsta sa takvom većinom ne zaslužuje ništa drugo osim propasti. Ako je ovo pravac zablude i propasti, spas je logično na dijametralno suprotnoj strani. Principe koji definišu granice slobode treba razumjeti kao temelj i nultu tačku sa koje sloboda kreće da raste i razvija se. Kada je granica početak, mogućnosti razvoja su do beskraja. A ako je rušenje granice cilj, iza granice je provalija. Princip kao stožerna vertikala slobode jedini je garant postojanja odgovornosti u ulozi ključnog faktora uspostave i održanja reda u zajednici i društvu gdje je pojedinac u odnosu sebe prema sebi, sebe prema društvu i sebe prema Bogu ključni garant postojanja i očuvanja tog reda. Na tom putu potrebno je pojam građanin kao nedovoljno jasne kategorije zamijeniti pojmom čovjek, što je u suštinskom i formalnom smislu konstanta koja je nadživjela sve historijske udare i kušnje. Sloboda u korist čovjeka, a ne na njegovu štetu bio bi znak koji ukazuje na put duhovnog liberalizma. Uz sve ovo, Evropa neće imati previše vremena u biranju između retrogradnog nacionalizma baziranog na paganskom obožavanju svoga roda lišenog vrijednosne valorizacije i vraćanju monoteističkom duhovnom i etičkom pravcu čime će ući u novu priliku obnove pravih univerzalnih ljudskih individualnih i kolektivnih vrijednosti.

 

globlok.ba/86 ODABRANI NAUČNI RADOVI AKADEMIKA MUAMERA ZUKORLIĆA/Matica bošnjačka